U posljednje vrijeme gotovo da nema tjedna ili mjeseca u kojem ne izbije ‘neobjašnjivo’ veliki požar u nekom skladištu prepunom otpada, čijim izgaranjem u zrak dospijevaju opasne kemikalije. Čak i oni koje ne zanima problematika gospodarenja otpadom u Hrvatskoj počinju se pitati kako je moguće da se tako često događaju požari u tim velikim halama. I, da, nemojmo smetnuti s uma da su ta odlagališta mahom u privatnom vlasništvu. Pa dok tako izgaraju nagomilana plastika, gume i ostali opasni otpad, mediji i javnost su zainteresirani i sve prate, no kad se ugasi vatra, onda svi zaborave da je tu išta gorilo. Jer uvijek postoji neka namontirana dnevnopolitička drama (čitaj: ustaše, četnici, Thompson i ostalo) kojom se lakše baviti i o njoj izvještavati nego istraživati detalje nekog požara hale s otpadom. Zgodna shema, mnogi bi rekli. Ali mi u Zelenom odredu to ne zaboravljamo. Mi promatramo, bilježimo i došlo je vrijeme da progovorimo o nekim stvarima o kojima do sada nitko nije progovorio. A da lakše objasnimo trenutni kaos u Hrvatskoj, kada se radi o gospodarenju otpadom, moramo se dotaknuti pustošenje hrvatskih šuma.
Nema čovjeka koji nije vidio koliko je opustošeno šuma kod nas. U Zelenom odredu smo osam godina proučavali i prijavljivali ta pustošenja te nedvojbeno ustanovili da je to državni plan kojim su isplanirali pretjerane sječe u papirima i dokumentima. Nakon toga su pogodovali privatnim poduzetnicima da oni iz drvne mase proizvode energiju, a tim privatnicima su u ime državnih poticaja isplaćivani još i poticaji za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora energije, što smo mi plaćali iz svojih džepova. Nakon svega, rezultat je katastrofalan. Tijekom deset godina su opustošili preko 100.000 hektara šuma, napravili manjak drvne mase od 20 milijuna kubika, vrijednih 1 milijardu eura. I to je sve tako prolazilo jer je to bio državni plan, a u državnom planu svi su unutra i svi pokrivaju jedni druge.
Lažirana studija Kaštijuna
A sada dolazimo na glavnu stvar. Gospodarenje otpadom, kao i proizvodnja energije (energane) – i to je državni plan. Opet moramo uzeti u obzir da se to nije tamo netko sjetio pa će nešto raditi, nego je to pokriveno državnim institucijama. I u tome je zapravo najveći problem. Kad slušamo planove i programe, to je 11 regionalnih centara za gospodarenje otpadom, to su pretovarni centri, spalionice… A interesantno je s regionalnim centrima to da većina njih nema ni onu osnovnu važeću studiju utjecaja na okoliš. Prvi je deponij Kaštijun kod Pule, koji ima kompletno lažiranu studiju utjecaja na okoliš. Naravno da se kod gospodarenja otpadom postavlja pitanje kuda sa tim svim otpadom. Pa su nam prodali priču da će raditi energiju, pa će to biti toplina, pa struja… Došli smo u situaciju da je danas cijela Hrvatska doslovno zatrpana otpadom. U Hrvatsku se zakapa otpad, kupuju se i napuštene tvornice pa se tamo odlaže taj otpad. A nagradno pitanje je – otkud toliki otpad.
Ovo je odgovor. Naime, 2013. godine odobren je uvoz miješanog komunalnog otpada iz EU-a. Dakle, od 2014. do 2021. je rastao uvoz otpada u Hrvatsku. Tako je uvoz otpada 2021. godine bio veći 360 puta nego 2014. To je 36.000 posto. Gorivo iz otpada (RDF) najviše uvozimo iz Austrije, Italije i Slovenije. I to je predviđeno za spaljivanje. Neka nam netko objasni logiku stvari – ako se naša država zaklinje i stalno spominje da Europa ima moderne spalionice, da je sve turbo sigurno, da je sve divno i krasno, i proizvodi energiju, neka nam netko kaže, npr. zašto bi jedan Slovenac dao nama svoje smeće i platio da mi od njega proizvodimo energiju i formalno zarađujemo. Gdje je tu računica, logika? Izvor ovih podataka je Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije. To su sve službeni dokumenti. Sve je to smeće za oporabu, dakle mi ćemo iz njega raditi energiju, to je bit.
Guranje spalionica u prvi plan
U tom sistemu zatrpavanja otpadom i uvoza otpada, prva stvar je izgradnja spalionica za proizvodnju energije. A taj plan izgradnje spalionica i dobivanja energije iz otpada je opet državni plan. Opet se pokriva Ministarstvom zaštite okoliša, Ministarstvom poljoprivrede, Državnim inspektoratom i tako. Prilagođavaju se zakoni pa neke dozvole koje su ranije morali imati za takvu djelatnost više baš i ne moraju imati, polako popuštaju uzde da toga bude što više. I tu se zapravo krije ta opasnost. Naime, sve ovo je Vlada predvidjela da ide u privatizaciju. Dakle, gospodarenje otpadom i spalioničarstvo kao takvo. Neki privatnik će uložiti svoje novce ili neće, jer oni to ne rade, nego od nas očekuju da im mi financiramo i izgradimo spalionicu, a on će onda proizvoditi energiju. Međutim, budući da privatniku nije stalo i ne brine ga okoliš ni naše zdravlje, on neće uložiti u neku modernu, sigurnu i skupu tehnologiju. Njemu je stalo do profita. A opasnost od kupnje neke zastarjele tehnologije kod spalionica je produkt spaljivanja odnosno visoko toksična troska. Poznat je primjer iz Njemačke gdje su trosku zakapali pod autoceste pa potrovali tlo i na kraju bili uhićeni. Dakle, to će se događati. I drugo, još opasnije, rezultira emisijom visokotoksičnog plina dioksina. Dioksin je tzv. deponijski plin koji se ne može filtrirati. On izlazi i iz centara, iz svih gomila otpada, uništiti se može isključivo spaljivanjem na visokim temperaturama na oko 1300 stupnjeva Celzijevih. A to je skupa tehnologija u koju privatnik neće uložiti. A jedino tako bismo bili sigurni da tih plinova nema.
Što nam rade DIOKSINI?
Ti isti dioksini kojima ćemo biti izloženi ne samo mi nego i okoliš, su kancerogeni, posebno štetni za jetru i limfni sustav; endokrini disruptori (remete hormone i metabolizam); mutageni (štetni za fetus i reprodukciju); prenose se majčinim mlijekom na dijete; kontaminiraju tlo, ulaze u hranidbeni lanac – tu je najveća opasnost. Ne mogu se izlučiti iz organizma jer se vežu za masne stanice (mozak, kičmenu moždinu); ne mogu se izlučiti i akumuliraju se u organizmu. Postojani su toliko da je vrijeme poluraspada 7 do 11 godina, a toksičnost mu je u razini nuklearnog zračenja. A kontinuirano izlaganje znači još i još i još, dekadama gutamo dioksine. Čak i male emisije dugoročno izazivaju bioakumulaciju. I nije stvar u tome što će dioksin potrovati okoliš van spalionice. On se diže u zrak jer nema filtera, putuje atmosferom, nošen vjetrovima, i 10 i 15 km okolo, taloži se, pada na tlo i kontaminira tlo i 15 km daleko od spalionice. A znate i sami što to znači dan za danom. O tome pričamo. Dioksini su inače najopasniji otrov koji je čovjek uspio ikad sintetizirati. 1969. godine Ženevskom konvencijom svrstani su u kategoriju bojnih otrova, kao najjači zabranjeni otrov, i to nakon američkog rata u Vijetnamu. Kad su Amerikanci htjeli eliminirati Vijetkongovce onda su ih zatrovali kompletno, i njih i sav okoliš s dioksinima, i samo u prvoj godini nakon tog trovanja od posljedica je umrlo oko 4 milijuna ljudi. A sve druge prateće mutagene jezive stvari se događaju i danas, 50 godina nakon rata, još uvijek, zato jer se genetski prenose. Još uvijek se rađaju malformalna djeca…
Nastavak ovog teksta donosimo u idućem blogu, a do tada zapamtite sljedeće:
- Hrvatska mora zabraniti uvoz miješanog komunalnog otpada
- Ne smijemo dozvoliti izgradnju velikih spalionica koje će biti u privatnom vlasništvu
- O spalionicama, ako ih za naše potrebe uopće budemo trebali, odlučiti ćemo sami, na nivou lokalnih zajednica i graditi samo one sa najmodernijom tehnologijom
- Treba vratiti lokalno gospodarenje otpadom
